Balkanska čvorišta: novi diplomatski putevi između Brisela i Beograda

Diplomatsko čvorište pod pritiskom

Srbija je geografski, demografski i ekonomski najveća zemlja Zapadnog Balkana koja nije punopravna članica EU. Njezin geopolitički položaj — između EU na zapadu, Rusije i njezinih interesnih sfera na istoku i sjeveru, Kine kao sve aktivnijeg investitora, te Turske kao alternativnog regionalnog pola — čini je jednim od najkompleksnijih slučajeva europske politike proširenja.

Formalno, Srbija je otvorila 22 od 35 pregovaračkih poglavlja s EU i privremeno zatvorila samo dva. Praktično, pregovori su godinama u zastoju zbog neriješenog pitanja Kosova, ali i zbog nedovoljnog napretka u vladavini prava, slobodi medija i reformi pravosuđa — što su preduvjeti koje Europska komisija ističe u svakom godišnjem izvještaju.

Tri dimenzije geopolitičke komplikacije

Rusija i energetska ovisnost. Srbija je dugo bila ovisna o ruskom plinu kroz Južni tok i potom TurkStream plinovod. Dok je EU gradila strategiju diversifikacije, Srbija je ostajala usidrena u ruskim dobavnim vezama — dijelom zbog ekonomskih ugovora, a dijelom zbog javnog mnijenja naklonjenog Rusiji (ankete pokazuju višegodišnji prosjek od 40–50% pozitivnog stava prema Rusiji, znatno višeg nego u susjednim zemljama EU).

Kina i infrastrukturna ulaganja. Projekti u okviru inicijative Pojas i put dali su Kini ključnu ulogu u srpskoj infrastrukturnoj politici: izgradnja autoceste Beograd–Sarajevo, modernizacija željeznice Beograd–Budimpešta i ulaganja u rudarstvo litija označavaju duboko kinesko prisustvo. Europska komisija s rastućom zabrinutošću prati ova ulaganja, napose u kontekstu pregovora o litiju koji su strateški resurs za europsku baterijsku industriju.

Kosovo kao strukturni bloker. Briselski sporazum iz 2013. i naknadni sporazumi iz Ohrida 2023. trebali su normalizirati odnose Beograda i Prištine, no provedba je ostala daleko od dogovorenog. Bez napretka u normalizaciji, EU ne može zaključiti ključna sigurnosna i vanjskopolitička poglavlja s Srbijom — što de facto zamrzava cijeli pregovarački proces.

Problem nije nedostatak sporazuma — ima ih previše i premalo se provodi. Srbija i Kosovo trebaju institucionalnog posrednika s dovoljno kredibiliteta i polugama pritiska da osigura provedbu onoga što je dogovoreno. EU taj kapacitet ima, ali ga nedosljedno koristi.

— Dr. Klaus Weber, Europski centar za geopolitiku, Bruxelles (citat iz javnog predavanja, travanj 2025.)

Položaj ostalih zemalja Zapadnog Balkana

Crna Gora je u najnaprednijoj fazi pristupnih pregovora (otvorena sva poglavlja), ali zatvorenost ključnih poglavlja o vladavini prava (23 i 24) blokira završetak procesa. Bosna i Hercegovina dobila je kandidatski status u prosincu 2022. i preporuku za otvaranje pregovora u 2023., ali ustavni blokirajući mehanizmi usporavaju provedbu reformi. Albanija i Sjeverna Makedonija otvorile su pregovore, no napredak je spor zbog unutarnjopolitičkih krizaa.

Hrvatska kao faktor

Hrvatska, kao jedina bivša jugoslavenska republika koja je postala punopravna članica EU i NATO-a, ima posebnu ulogu u procesu pristupanja zemalja regije. Zagreb tvrdi da ima iskustvo i razumijevanje specifičnih transformacijskih izazova s kojima se suočavaju susjedne zemlje. U tom kontekstu, Hrvatska je aktivna u okviru Berlinski proces i u Kvintetu jadranske inicijative, pokušavajući djelovati kao posredovatelji i zagovornici brže integracije.

Scenariji za 2025.–2030.

Analiza triju scenarija:

Optimistični scenarij: Normalizacija srpsko-kosovarskih odnosa ubrzava pregovarački proces; Srbija zatvori ključna poglavlja do 2028. i postane punopravna članica do 2032.–2033. Preduvjeti: politička volja u Beogradu, konzistentni EU pritisak i geopolitičke promjene koje smanje privlačnost alternativnih partnerstava.

Status quo scenarij: Pregovori nastavljaju tinjati bez značajnog napretka. EU povremeno najavljuje "ubrzanje", ali bez konkretnih mehanizama. Srbija ostaje u limbu — ni unutar ni izvan EU — što je ekonomski i politički troškovno za obje strane.

Pesimistični scenarij: Zaoštravanje srpsko-kosovaarskih tenzija, slabljenje EU uvjetovanosti i jačanje alternativnih partnerstva dovode do faktičnog zamrzavanja europske perspektive na desetogodišnji horizont. Regija postaje zona dugotrajne nestabilnosti s ekonomskim konvergiranjem prema Turskoj i kineskim investicijskim modelima.

Zaključak

Balkanski diplomatski prostor nije u krizi — on je u stanju kronične neriješenosti koja odgovara određenim akterima, no skupo košta građane zemalja regije. Europska unija drži ključeve u rukama, ali nedostaje politička volja za aktivniju primjenu dostupnih poluga. Hrvatska, Slovenija i ostale bivše tranzicijske zemlje EU-a imaju ulogu posrednika koja je nedovoljno iskorištena. Situacija nije nepromijenljiva, ali zahtijeva strateški, dugoročni angažman — što je upravo ono što je teže osigurati u konstelaciji kratkoročnih izbornih ciklusa europskih demokratija.