Energetska tranzicija u Europskoj uniji: između ambicije i stvarnosti

Kontekst: energetska kriza kao katalizator

Invazija Rusije na Ukrajinu u veljači 2022. drastično je promijenila energetsku računicu Europe. Što je godinama bilo tema akademskih rasprava i lobističkih bitki — smanjenje ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima — odjednom je postalo pitanje državne sigurnosti. Europska komisija reagirala je planom REPowerEU u svibnju 2022., koji je obuhvaćao tri osi: diversifikaciju dobavnih pravaca, ubrzanje energetske učinkovitosti i masivno ubrzanje obnovljivih izvora.

Ono što je uslijedilo bio je bez presedana u europskoj energetskoj politici. Godišnji instalacijski kapaciteti solarnih elektrana u EU porasli su s 26 GW u 2021. na 56 GW u 2023. i dosegli rekordnih 68 GW u 2024. godini. Vjetroenergetika je pratila sličan trend, premda s nešto sporijom dinamikom zbog dužih administrativnih postupaka za kopnene i offshore projekte.

Što govore podaci za 2024./2025. godinu

Prema posljednjim podacima Eurostata i Europske agencije za energetiku (ACER), udio obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji električne energije EU-a dostigao je 47,3% u 2024. godini, što je porast od gotovo 10 postotnih bodova u odnosu na 2021. Rusija, koja je 2021. isporučivala 45% prirodnog plina u EU, svedena je na svega 8% u 2024.

Diversifikacija dobave uspjela je brže nego što su analitičari predviđali, ali to nije riješilo problem volatilnosti cijena. Energetski siromašni kućanstava u jugoistočnoj Europi i dalje plaćaju neproporcionalni udio dohotka za energiju.

— Prof. dr. sc. Dubravka Šarić, Institut za energetska istraživanja, Zagreb

Tri ključna nalaza analize

Provedena analiza eurostatskih podataka, izvještaja Europske komisije i neovisnih istraživačkih institucija identificirala je tri ključna nalaza:

1. Instalacijski kapaciteti rastu, ali prijenosna mreža zaostaje. Ubrzano dodavanje novih obnovljivih kapaciteta stvara pritisak na postojeću elektroenergetsku mrežu, koja je projektirana za centraliziranu fosilnu proizvodnju. Ulaganja u mrežnu infrastrukturu zaostaju za dodavanjem novih kapaciteta u omjeru otprilike 1:3. To uzrokuje povremeno "curenje" električne energije (curtailment) kada vjetroelektrane ne mogu predati svu proizvedenu energiju u mrežu.

2. Socijalni troškovi tranzicije neravnomjerni su. Dok industrijski veliki potrošači imaju mehanizme za osiguranje dugoročnih ugovora po fiksnim cijenama, kućanstva — posebno ona nižih dohodaka — izravno su izložena tržišnim fluktuacijama. Analiza pokazuje da je udio troškova energije u ukupnom raspoloživom dohotku najsiromašnijeg kvintila u EU porastao s 8,7% u 2021. na 12,3% u 2023., prije nego što je blago korigiran subvencijskim mjerama na 10,8% u 2024.

3. Geopolitička diversifikacija uspjela je, ali po visokoj cijeni. Izgradnja LNG terminala, sklapanje novih ugovora s Norveškom, Alžirom i SAD-om te povećanje uvoza iz Azerbejdžana diversificirali su ponudu, ali po strukturno višim cijenama od ruskog plina. Europska industrija, posebno energetski intenzivne grane kao što su kemijska industrija i metalurgija, suočena je s permanentno višim troškovima koji smanjuju njezinu globalnu konkurentnost.

Implikacije za Hrvatsku

Hrvatska se nalazi u specifičnoj poziciji: relativno niska energetska intenzivnost gospodarstva (dominantno uslužnog), značajan hidroenergetski potencijal koji se iskorištava, ali i nedovoljno razvijen solarnooenergetski sektor. Hrvatska je 2024. imala instaliranu solarnu kapacitetu od svega 1,1 GW, što je ispod prosjeka EU-a mjereno po stanovniku.

Nacionalni plan energetike i klimatske politike (NECP) predviđa dosizanje 36,4% obnovljivih u ukupnoj potrošnji do 2030. — cilj koji je dostižan, ali zahtijeva ubrzanje administrativnih postupaka za nove projekte, koja trenutno traju i do šest godina. Europska komisija pritišće Hrvatsku da ubrzano usvoji regulatorni okvir kojim će skratiti te rokove na maksimalno dvije godine.

Pogled naprijed: scenariji do 2030.

Europska komisija i IEA identificiraju nekoliko ključnih rizika koji bi mogli usporiti tranziciju: nedostatak kvalificiranog tehničkog kadra za instalaciju i održavanje, pritisci na lance opskrbe solarnih panela (dominantno kineske proizvodnje), te regulatorna nesigurnost u nekim državama članicama koja koči dugoročna ulaganja.

Optimistični scenarij predviđa da bi EU mogla postići 60% OIE u elektroenergetici do 2030., pri čemu bi Hrvatska mogla nadmašiti taj cilj zahvaljujući svojem hidro i solarnom potencijalu. Pesimistički scenarij, koji pretpostavlja usporavanje administrativnih reformi i kašnjenje mrežnih ulaganja, projicira dosizanje tek 52–54% — dovoljno za ispunjenje pravnih obveza, ali ispod razine potrebne za postizanje klimatske neutralnosti do 2050.

Zaključak

Energetska tranzicija EU-a je u tijeku, i to bržim tempom nego što je iko predviđao prije krize iz 2022. No brzina instalacije kapaciteta ne smije zamagliti strukturne izazove: neravnomjerna socijalna raspodjela troškova, infrastrukturna uska grla i industrijska konkurentnost ostaju neriješeni problemi koji zahtijevaju paralelne, koordinirane odgovore — na razini EU, ali i na razini pojedinih država članica kao što je Hrvatska.